Moja ljubavna prica
Autor ljubavneprice | 11 Apr, 2010
Nisam procitala jos ni jednu ljubavnu pricu ovdje, odlucila sam prvo da
napisem svoju, ne znam zasto, to me ne pitajte... samo procitajte...
Osoba koja voli da se zeza, koja bi htjela da mijenja momke, osoba uvijek raspolozena... to sam vam ja... moja ljubavna iskustva i nisu bila tako lijepa, ili ih mozda ja nisam ostavila upamcenju kao veoma lijepa... ali evo prica o mojoj prvoj pravoj ljubavi...
Kako je vrijeme ljeta doslo, ne znajuci gdje da ga provedem, svaki dan sam prodovdila u dosadi dok na moje cudenje me nije nazvala rodica, ona koju nisam cula godinama, pitala me je dal' bi mogla doci kod nje na par dana u grad pa ce ona kod mene, da se opet zblizimo kao nekad, a i da ubijemo dosadu koja je svakim danom bila sve veca... pa naravno pristala sam, i sutradan krenula ka njoj... da ne duzim, prvu vece smo izasle i stvarno nisam znala da cu toliko raje upoznat tu vecer al ipak je se tako desilo, vise mi je bilo i dosadilo govorit svoje ime pa kad je dosao jedan njen priajtelj da se upoznamo uopste ga nisam pogledala samo sam rekla "pa vec si cuo moje ime" bila sam tako odvratna, a zapravo nisam znala da ta ruka sto mi se u tom trenutku pruzila da je pozdravim je zapravo bila ili bit ce moja prva ljubav...kako je sudbina cudna...sjedeci tako , konacno sam ga malo bolje pogledala, vidjela sam njegov osmijeh, njegove oci i istog trenutka sam se kajala sto sam onakav odgovor dala i sto mu nisam fino rekla ime i nasmijala mu se, ali bilo je kasno, pa sam sada mogla samonekako da se ukljucim u razgovor... i bar mi je to islo od ruke... dani su prolazili svaku vecer se izlazilo, a s njim se zezalo jer je to momak s kojim se uvijek mozes nasmijat :) medutim vrijeme da krenem nazad je doslo, morala sam :( jos tu vecer izasla sam a nisam znala kad ce me roditelji nazvat i reci tu smo dosli smo po vas (po mene i rodicu da ona ide meni), bilo mi je zao, veoma zao sto nismo presli na neki visi nivo od samog prijateljstva, prisao mi je i pitao sto sam tuzna... pa sta da mu kazem, suze smao sto nisu krenule niz moje lice, rekla sam mu da veceras putujem, i pogledala sam ga u oci u tom trenutku on je spustio galvu, ocigledno je bilo da je i njemu zao, u tom trenutku je zazvonio moj mobitel, taj prokleti mobitel, pa da bili su to roditelji koji su nas vec cekali... morala sam poc, rekla sam mu da moram poci, pogledao me je, njezno smo gledali jedno u drugo , ni on ni ja nismo znali sta reci, ali ono sto sam tada vidjela bilo mi je dovoljno suze u njegovim ocima, to nisam mogla podnijet okrenula sam se i zaplakala tako gorko tako jako...pomislila sam, dal se osoba moze zavoljet tako jako za samo nekoliko dana?! dal je to nagrada il kazna ne znam...
Dani su prolazili, i nisam ga mogla preboljet i zaboravit koliko god da sam se trudila, ostao je duboko u meni, duboko se urezao u moje srce! ali nakon godinu dana opet sam krenula u njegovo mjesto, u njegov grad, plasila sam se da me je zaboravio, da ima vec ozbiljnu vezu, da mu se vise ne svidam kao one veceri... eh toliko toga mi je prolazilo kroz glavu...ali na moju srecu (il nesrecu ne znam) prepoznao me je, cak jeovaj put odma kao da je bio svjestan greski krenuo u osvajanje mene, i uspjelo mu je naravno, pa koliko sam ga samo zeljela tih godinu dana, koliko sam puta na njega pomislila... svaki dan je bio je lijep, svaki dan pun smijehai radosti a na povratak kuci nisam pomisljala dok se taj dan nije desio, opet je vrijeme za povratak, jos jedan gorki rastanak, dogovorili smo se da cemo se sutra naci na istom mjestu u isto vrijeme, da se jos jednom vidimo... bila sam tu, bila sam tu minutama, satima ne znam koliko sam ga cekala ali meni je se ucinila kao vjecnost, ali on nije dosao nije ga bilo, toliku sam bol osjecala u sebi, zar je bilo tesko jos jednom izac sa mnom a onda je svakkao tu prokleta daljina, ali njega nije bilo... vratila sam se kuci, gore sam se osjecala nego one godine, ovaj put izdano... ali i dalje sam ga volejla i nadala se da ce bar jednom nazvat ali nije se desilo to cudo, zapravo ja sam bila toliko ocajna da sam ga morala nazvat, sve je bilo fino, nisam mu spominjala onu vecer jer sam se plasila da cu ga naljutit i da nece sa mnom ni pricat...bilo je sve fino mjesec, dva, tri mozda cak i cetiria. a onda su prestali pozivi s moje strane, nisam ga zaboravila, ne! ali osjecaj da ja uvijek njega moram nazvat a on i ne mari za moje pozive je bio velik, prestali su pozivi prestalo je sve... a ja sam i dalje bolovala... sada sam u sretnoj vezi, vezaje ponovo na daljinu , valjda mi je to sudeno, i skoro mi je taj sto me zadnju vece ostavio poslao sms , osjetila sam nesto u stomaku neke zmarce, ali nije to bilo ljubav il zaljubljenost, pitala sam se samo kako se sad usuduje...
Ocekujem kritike i naravno prica je nazalost istinita :)
Osoba koja voli da se zeza, koja bi htjela da mijenja momke, osoba uvijek raspolozena... to sam vam ja... moja ljubavna iskustva i nisu bila tako lijepa, ili ih mozda ja nisam ostavila upamcenju kao veoma lijepa... ali evo prica o mojoj prvoj pravoj ljubavi...
Kako je vrijeme ljeta doslo, ne znajuci gdje da ga provedem, svaki dan sam prodovdila u dosadi dok na moje cudenje me nije nazvala rodica, ona koju nisam cula godinama, pitala me je dal' bi mogla doci kod nje na par dana u grad pa ce ona kod mene, da se opet zblizimo kao nekad, a i da ubijemo dosadu koja je svakim danom bila sve veca... pa naravno pristala sam, i sutradan krenula ka njoj... da ne duzim, prvu vece smo izasle i stvarno nisam znala da cu toliko raje upoznat tu vecer al ipak je se tako desilo, vise mi je bilo i dosadilo govorit svoje ime pa kad je dosao jedan njen priajtelj da se upoznamo uopste ga nisam pogledala samo sam rekla "pa vec si cuo moje ime" bila sam tako odvratna, a zapravo nisam znala da ta ruka sto mi se u tom trenutku pruzila da je pozdravim je zapravo bila ili bit ce moja prva ljubav...kako je sudbina cudna...sjedeci tako , konacno sam ga malo bolje pogledala, vidjela sam njegov osmijeh, njegove oci i istog trenutka sam se kajala sto sam onakav odgovor dala i sto mu nisam fino rekla ime i nasmijala mu se, ali bilo je kasno, pa sam sada mogla samonekako da se ukljucim u razgovor... i bar mi je to islo od ruke... dani su prolazili svaku vecer se izlazilo, a s njim se zezalo jer je to momak s kojim se uvijek mozes nasmijat :) medutim vrijeme da krenem nazad je doslo, morala sam :( jos tu vecer izasla sam a nisam znala kad ce me roditelji nazvat i reci tu smo dosli smo po vas (po mene i rodicu da ona ide meni), bilo mi je zao, veoma zao sto nismo presli na neki visi nivo od samog prijateljstva, prisao mi je i pitao sto sam tuzna... pa sta da mu kazem, suze smao sto nisu krenule niz moje lice, rekla sam mu da veceras putujem, i pogledala sam ga u oci u tom trenutku on je spustio galvu, ocigledno je bilo da je i njemu zao, u tom trenutku je zazvonio moj mobitel, taj prokleti mobitel, pa da bili su to roditelji koji su nas vec cekali... morala sam poc, rekla sam mu da moram poci, pogledao me je, njezno smo gledali jedno u drugo , ni on ni ja nismo znali sta reci, ali ono sto sam tada vidjela bilo mi je dovoljno suze u njegovim ocima, to nisam mogla podnijet okrenula sam se i zaplakala tako gorko tako jako...pomislila sam, dal se osoba moze zavoljet tako jako za samo nekoliko dana?! dal je to nagrada il kazna ne znam...
Dani su prolazili, i nisam ga mogla preboljet i zaboravit koliko god da sam se trudila, ostao je duboko u meni, duboko se urezao u moje srce! ali nakon godinu dana opet sam krenula u njegovo mjesto, u njegov grad, plasila sam se da me je zaboravio, da ima vec ozbiljnu vezu, da mu se vise ne svidam kao one veceri... eh toliko toga mi je prolazilo kroz glavu...ali na moju srecu (il nesrecu ne znam) prepoznao me je, cak jeovaj put odma kao da je bio svjestan greski krenuo u osvajanje mene, i uspjelo mu je naravno, pa koliko sam ga samo zeljela tih godinu dana, koliko sam puta na njega pomislila... svaki dan je bio je lijep, svaki dan pun smijehai radosti a na povratak kuci nisam pomisljala dok se taj dan nije desio, opet je vrijeme za povratak, jos jedan gorki rastanak, dogovorili smo se da cemo se sutra naci na istom mjestu u isto vrijeme, da se jos jednom vidimo... bila sam tu, bila sam tu minutama, satima ne znam koliko sam ga cekala ali meni je se ucinila kao vjecnost, ali on nije dosao nije ga bilo, toliku sam bol osjecala u sebi, zar je bilo tesko jos jednom izac sa mnom a onda je svakkao tu prokleta daljina, ali njega nije bilo... vratila sam se kuci, gore sam se osjecala nego one godine, ovaj put izdano... ali i dalje sam ga volejla i nadala se da ce bar jednom nazvat ali nije se desilo to cudo, zapravo ja sam bila toliko ocajna da sam ga morala nazvat, sve je bilo fino, nisam mu spominjala onu vecer jer sam se plasila da cu ga naljutit i da nece sa mnom ni pricat...bilo je sve fino mjesec, dva, tri mozda cak i cetiria. a onda su prestali pozivi s moje strane, nisam ga zaboravila, ne! ali osjecaj da ja uvijek njega moram nazvat a on i ne mari za moje pozive je bio velik, prestali su pozivi prestalo je sve... a ja sam i dalje bolovala... sada sam u sretnoj vezi, vezaje ponovo na daljinu , valjda mi je to sudeno, i skoro mi je taj sto me zadnju vece ostavio poslao sms , osjetila sam nesto u stomaku neke zmarce, ali nije to bilo ljubav il zaljubljenost, pitala sam se samo kako se sad usuduje...
Ocekujem kritike i naravno prica je nazalost istinita :)
Suočavate li se s poteškoćama u svom bračnom domu? kontaktirajte dr. Ajayija danas za trajno rješenje, nemojte se sramiti podijeliti svoje probleme jer zajednički problem je već na pola riješen, stoga vas pozivam da kontaktirate dr. Ajayija duhovnog čovjeka na Whatsapp / Viber: +2347084887094 Pomogao mi je da vratim svoj muža nakon 9 mjeseci razdvojenosti, upoznala sam ga preko svog rođaka da je pomogao da dobije vlastitu bebu nakon 12 godina braka bez djeteta, rekla je da je dr. Ajayi dao biljni lijek koji joj je pomogao da zatrudni i ona donijeti na zemlju zdravog dječaka. Ako se suočavate s bilo kojim izazovom u životu, duhovnom ili tjelesnom, i želite brzo rješenje, dr. Ajayi je vaša posljednja stanica. također možete poslati e-mail: drajayi1990@gmail.com
Autor Mia Zente am 20 Nov 2021, 16:46